Zapadni Balkan obilježavaju paralelne linije nestabilnosti: Kosovo se kreće prema prijevremenim izborima nakon neuspjelih pregovora Kurtija i opozicije o predsjedništvu, dok Crna Gora i Hrvatska ulaze u diplomatsku napetost oko komemoracije Jasenovca, a budućnost OHR-a u Bosni i Hercegovini ostaje neizvjesna pred izbore u listopadu 2026. Ključni akteri uključuju premijera Kurtija, novu mađarsku vlast stranke Tisza (čiji dolazak mijenja regionalne odnose, posebno pitanje izručenja Gruevskog i status mađarske manjine u Srbiji), te EU povjerenice Kos koja upozorava na gubitak više od 700 milijuna eura zbog nesprovođenja reformi. Strateški je važno što se ovi procesi odvijaju u trenutku promjene geopolitičkog konteksta – pad Orbána uklanja ključnog zaštitnika Srbije u EU-u, dok kibernapadi povezani s Iranom na Albaniju ukazuju na ranjivost regije pred hibridnim prijetnjama izvan klasičnih regionalnih dinamika.

Europska sigurnosna arhitektura oko Ukrajine i NATO-a pod je konvergentnim pritiskom iz više smjerova: Rusija od 1. svibnja obustavlja isporuke kazahstanske nafte Njemačkoj čime pojačava energetski pritisak na ključnu europsku ekonomiju, Slovačka uvjetuje podršku 20. paketu sankcija neometanim protokom nafte kroz Družbu, a Trumpova administracija priprema kaznene mjere — uključujući premještanje vojnih snaga — protiv NATO saveznica koje nisu podržale rat u Iranu, što izravno potkopava jedinstvo Saveza. Ključni akteri su Rusija kao strateški destabilizator putem energetske poluge i flotile u sjeni, Trumpova administracija kao faktor fragmentacije NATO-a, Slovačka i Mađarska kao unutarnje točke otpora u EU-u, te Europska komisija koja hitnim mjerama i otključavanjem zajma od 90 milijardi eura za Ukrajinu pokušava očuvati stratešku koherentnost. Situacija je strateški kritična jer simultana energetska kriza uzrokovana ratom u Iranu, ruska energetska eskalacija i američki pritisak na saveznike stvaraju uvjete u kojima bi se europska podrška Ukrajini mogla značajno oslabiti upravo u trenutku kad je Moskva najaktivnija u korištenju nevojinih pritisaka.

Na Bliskom istoku traje aktivni oružani sukob između SAD-a i Izraela s jedne strane te Irana s druge, pri čemu je Trump proglasio produljenje primirja na neodređeno vrijeme, no Iran je u roku od nekoliko sati zaplijenio dva broda u Hormuškom tjesnacu, čime signalizira spremnost na daljnju eskalaciju unatoč formalnom prekidu vatre. Ključni akteri su SAD, Izrael i Iran kao izravni sudionici sukoba, dok EU trpi teške energetske i gospodarske posljedice (zatvaranje Hormuza, rast cijena goriva, recesijski pritisci u Njemačkoj), a Libanon ostaje aktivno pogođen izraelskim udarima. Strateški je situacija iznimno opasna jer kombinira aktivni konvencionalni sukob, blokadu ključnog globalnog energetskog prolaza, humanitarnu krizu u Iranu (zatvorene škole, prekinut internet) i rastuću geopolitičku fragmentaciju unutar EU-a nakon gubitka mađarskog veta koji je štitio Izrael.

Rusija koristi geopolitičku nestabilnost izazvanu američko-iranskim sukobom za značajno povećanje prihoda od nafte uz istodobno popuštanje sankcijskog pritiska, dok popravljeni naftovod Družba obnavlja energetsku ovisnost Mađarske i Slovačke o ruskim isporukama. Ključni akteri uključuju Moskvu kao korisnika visokih cijena energenata, novoizabranog proruskog premijera Rumena Radeva u Bugarskoj koji je osvojio apsolutnu većinu, te MOL i Ukrtransnaftu kao operativne posrednike u energetskom lancu. Strateški je to važno jer Rusija istovremeno širi politički utjecaj unutar EU i jača ekonomsku bazu za dugoročno financiranje ratnih napora i geopolitičkog projiciranja moći.

Kina pojačava vojni pritisak u Indo-Pacifiku kroz rijetke pomorske tranzite kraj Japana i vježbe u zapadnom Pacifiku, što predstavlja eksplicitno upozorenje povezano s Tajvanom; istovremeno, aktivni američko-izraelski sukob u Iranu remeti energetske lance, jača Kinin strateški položaj kao potencijalnog posrednika i unosi neizvjesnost u planirani Trumpov posjet Pekingu. Ključni akteri su NR Kina (PLA mornarica, diplomacija), SAD (blokada Hormuza, obrana Tajvana), Japan (reakcija na PLA tranzite) te Tajvan kao središnja žarišna točka. Strateška važnost proizlazi iz konvergencije dvaju kriznih žarišta — Bliskog istoka i Tajvanskog tjesnaca — koja opterećuje američki vojni kapacitet za istovremeno djelovanje u dva ratišta i otvara prozor za kinesko testiranje crvenih linija.

SAD se nalazi u aktivnom oružanom sukobu s Iranom koji uključuje iranske napade na brodove u Hormuškom tjesnacu, minirano plovilo područje čije bi razminiranje moglo potrajati do šest mjeseci te strateški zastoj jer Bijela kuća prihvaća da promjena režima u Iranu nije ostvariva. Ključni akteri su administracija predsjednika Trumpa koja pokušava proširiti primirje, iranska Revolucionarna garda koja nastavlja s napadima, te Kongres koji prima povjerljive brifinge Pentagona o razmjerima operacija. Strateški je ovo iznimno važno jer ugrožava globalne energetske opskrbne lance kroz Hormuz, otkriva proturječnosti u američkoj kibernetičkoj i obrambeno-industrijskoj strategiji, a istovremeno slabi američki diplomatski kredibilitet kod saveznika i susjeda.

Regija Azije i Pacifika obilježena je konvergencijom više destabilizirajućih dinamika: Sjeverna Koreja pojačava vojnu projekciju moći razvojem razarača klase Choe Hyon i kibernetičkim operacijama (krađa 290 milijuna USD), dok Japan ubrzava naoružavanje i blokira strane akvizicije iz sigurnosnih razloga. Ključni akteri su Sjeverna Koreja, SAD, Kina, Japan i Južna Koreja, a Singapur kao strateški čvor otvoreno signalizira da bi eskalacija u Pacifiku mogla nadmašiti posljedice blokade Hormuškog tjesnaca. Myanmar ostaje u nestabilnom stanju s juntom koja konsolidira moć, Indija se suočava s demokratskom erozijom i humanitarnom krizom, a tinjajuće indo-pakistanske napetosti čine širu regionalnu sliku dodatno krhkom.

Regija Afrika i Sahel suočena je s istodobnim krizama: u Sudanu izvještaj Conflict Insights Group otkriva dubinu umiješanosti UAE-a kroz angažman kolumbijskih plaćenika u potpori paravojnim snagama RSF-a, što ukazuje na opasnu internacionalizaciju sukoba; u istočnom DR Kongu zajedničke ugandsko-kongoanške snage oslobodile su oko 200 talaca iz logora islamističke skupine ADF (povezane s IS-om), potvrđujući da militantna prijetnja ostaje operativno aktivna; u Nigeriji, najvećem gospodarstvu kontinenta, osumnjičeni organizatori državnog udara negiraju optužbe za veleizdaju, signalizirajući unutarnju političku fragilnost. Ključni akteri uključuju UAE kao vanjskog destabilizatora u Sudanu, ADF/IS kao transnacionalnu džihadističku prijetnju u Velikim jezerima, te nigerijsku vojnu i političku elitu u kontekstu unutarnjih podjela. Strateški je ovo važno jer simultane krize stvaraju uvjete za regionalno prelijevanje, dok rast cijena goriva uzrokovan iranskim ratom dodatno slabi ekonomsku otpornost afričkih država.